Razmišljajući o današnjem blogu, borio sam se s dvije ideje koje sam ovdje želio oplemeniti, no prijateljski razgovor od prije dva dana me slomio i odlučio sam se za nešto sasvim treće.

Naime, krenuo sam razgovarati s prijateljem koji se vrlo dobro etablirao u svom poslu, poslu koji iziskuje spretnost, organiziranost i odijelo svaki dan te ga iznimno poštujem zbog toga, jer je krenuo od nikud i došao negdje, isključivo zahvaljujući  svojim sposobnostima.

Razgovor je krenuo mojom konstatacijom kako me ljudi dovoljno ne rešpektiraju zbog organizacijskih i operativnih stvari koje sam nebrojeno puta obavljao, i obavljao dobro, te kako to nikada nije dovoljno ni prepoznato niti dovoljno nagrađeno.

Pri tome sam mislio na niz stvari koje i nisu često bile vezane za mene direktno, često nisu tehnički bile moj posao, ali sam ih jednostavno napravio, kako za opće dobro, tako i da pomognem nekom svom bližnjem, što prijatelju, što poslovnom suradniku.

Neposredno prije tog razgovora, na jednom portalu se pojavila kritika mog, našeg posljednjeg albuma ( grupe Swingers), koja je kao svojevrsnu premisu i za zaključak imala: „Voljeli vi Mareka ili ne, morate se jednostavno složiti da je on jedinstven slučaj“.

Eh sad, kad smo već kod tog „Mareka“, riječ je o nadimku kojeg sam dobio još u srednjoj školi, naravno riječ je o izvedenici iz mog prezimena, ali ja kao takav nikada nisam uopćio taj nadimak, te se nikada nisam pomirio s istim. Kako sam odrastao na američkoj pop kulturi, uvijek sam želio imati neki opasan nadimak poput Johnny ili Bobby, a ne kao neki češki šlager „pevač“, no eto, htio ja to ili ne, ovaj se nadimak  „zaljepio“ za mene.

Zanimljivo je i to kako se ja u stvari nikad nisam stopio s tim nadimkom, niti se ikada predstavljao s istim, no prati me već dva desetljeća. Nevjerojatno je izdržljiv, bio to posao ili tek zabava, taj neizdrživo žilavi nadimak se uvijek odnekud pojavi, svi doznaju za njega i ja opet postajem – Marek.

No, vratimo se mi nepoštivanju mojih organizacijskih sposobnosti. Nakon što sam konstatirao da nitko ne vrednuje i ne nagrađuje dovoljno moje inicijative, moj dragi prijatelj je jednostavno rekao

„ Moraš ubiti Mareka! ”

Iako sam uglavnom odmah shvatio o čemu je pričao, saslušao sam ga do kraja jer je nevjerojatno i praktičan i pragmatičan, sve što ja nisam, a to je otprilike zvučalo ovako:

„ Ti si Marek, ti si bio u Fantomima i pjevao si  Dudicu. Ti si Marek koji i danas pjeva, pleše i živi od toga, ti si Marek koji i danas nosi sportske jakne, kape, roze čarape i čudne cipele.

Ako hoćeš da te netko uistinu ozbiljno shvati u tom segmentu posla koji se ne odnosi na glazbu, moraš se riješiti Mareka. Da bi ubio Mareka, moraš nositi siva odijela, prestati pjevati  i naći posao od 9 do 5 “.

I najgore je od svega što je imao pravo. Rekao bi George Harrison, „ Living in the material world “.

Ako hoćeš djelovati u sustavu, onda se moraš povinovati pravilima istog, a nakon toga eventualno kreativno djelovati unutar sistema. No, vrlo je vjerojatno dok dođeš do pozicije da postaneš kreativan u sustavu, sjediniš se s njim i kao jedinka posiviš (kako preneseno tako i doslovno od odijela   ) i kao pojedinac nestaneš.

S druge strane je grozno da roze čarape i pjesma koju si snimio prije dvadeset godina poništavaju sve dobro što radiš danas. Zar je uistinu slika toliko važna i velika? Zar je uistinu bitnije pakiranje nego sadržaj?  Zar je Martin Sagner uvijek morao ostati Dudekom, a Paul McCartney Beatlesom?

Iako su možda neke stvari globalno slične, ipak mislim da smo primitivna sredina. Nosim roze, crvene, flourescentne čarape cijeli život. Riječ je o modi koju su izmislili afro-amerikanci čederdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća. Naime, kako su tamne puti, te su nosili tamna odijela, trebali su im kričavi detalji da razbiju monotoniju njihovog izgleda, a sve to preuzela je prva generacija rockenrollera predvođena Elvisom i tako je to postalo idiomski vezano uz image bazičnog rock and rolla, na kojem sam i ja odrastao.

Iako smo danas bombardirani raznim provokacijama ili zvijezdama poput Lady Gage, koja se oblači doslovno u životinjsko meso, ja se još uvijek srećem sa hihotanjem svih generacija kada ugledaju kričave čarape na meni! U Minhenu, u koji često odlazim kako privatno tako i zbog posla, da tu flourescentnu čarapu stavim na glavu, nitko ne bi ništa prokomentirao; prvo, jer je riječ o dobrom odgoju, a drugo, većina ih ne osuđuje ničiju individualnost. Tako da mislim da smo još mala, iskompleksirana i nedorasla sredina, bez pogovora.

Otprilike, poanta razgovora na kraju je bila, ako želim u „ozbiljnijem“ smjeru, moram se riješiti Mareka, čitaj: baciti u koš što sam cijeli život radio ili pak mogu ostati Marek i nositi se s tim do kraja života.

Hm, nisam nikad baš najbolje racionalizirao stvari, uvijek sam sa svojom nemalom glavom probijao zidove i nerazumno koračao dalje, zar je uistinu došlo vrijeme da sada prestanem?

Sivo odijelo može nositi puno ljudi. Roze čarape ne. Ljudi su uostalom uvijek trebali glupave junake, posrnule heroje i klaunove…

I na kraju današnjeg bloga, ako ništa drugo, shvatio sam da sam ipak ja gospodar svoje sudbine i bez obzira na konzekvence ili kakvoću života, Mareka mogu ubiti samo ja!

Ili više možda ni ja?

Shake it, don’t break it,

Vaš Robert

P.S.: Vidimo se večeras na Pepermint twistu, PEPERMINT …, iduću srijedu, SWINGERSI uživo u PEPERMINTU!

Bili vi (ili mi) svjesni toga ili ne, svakom od nas glazba igra, veću ili manju, ulogu u životu.

Pokušajte samo zamisliti svijet bez glazbe; radio bi izumro, filmovi bi izgledali kao političke tribine, a klubovi bi bili okupljalište ljubitelja knjige…, sve bi bilo bez žara i topline, svijet bi izgledao i zvučao suhoparno i crno-bijelo.

Nekom je glazba paljenje radija u automobilu i na poslu, kod onih stupanj aktivnijih slušača, u vitrinama se pojavljuju albumi ili mp3 formati omiljenih izvođača. Sada dolazimo do onih, više od aktivnih slušača, koji uistinu redovito kupuju glazbu, da bi napokon završili sa glazbenim radijskim urednicima, DJ-ima, muzičarima, dakle ljudima koji su svoj život posvetili glazbi. Ipak, poanta je da je svima nama glazba, htjeli mi to ili ne, sastavni dio života.

Moje glazbeno putovanje počelo je u roditeljskom domu, s doslovno mojim prvim koracima i još uvijek traje.

Moj otac je u vrijeme mog rođenja bio strastveni slušač glazbe te su moje normalno okruženje bili razbacane ploče i gramofon, koji je uvijek neskromno koristio svoje volumenozne potencijale. Prema legendi koju su ispričali moji roditelji prvo što sam progovorio nakon njihovih titula “mama” i “tata” bilo je „Lazy Lady“. Bila je to pjesma Fatsa Domina, a kako je on bio favorit moga oca, tako je i njegov catchy singl „Lazy Lady“ kod nas u kući bio stalno na repertoaru i logično je postao mojim prvim omiljenim hitom.

Drugi korak koji je vodio k tome da će mi glazba postati životnom opsesijom dogodio se također u mojim najranijim danima. Odrastao sam uz ploče Bobbyja Sola, Holliesa, Beatlesa… no zanimljivo, nije bilo Elvisa, iako je moj otac stalno pričao o istom, tako da me Presley fama sustigla paralelno sa Disneyevim crtićima. Kad je Elvis umro, senior Mareković je bio u šoku te sam kao pravi tatin sin sjedeći uz radio bio ocu Vladimiru društvo pri slušanju specijaliziranih emisija posvećenih Kralju rock and rolla, da bi uskoro i sam počeo, ostavivši albume sa samoljepljivim sličicama na tavanu, kupovati ploče.

U adolescentskoj dobi i nadalje sam odrastao prvenstveno uz rock and roll 50-ih i 60-ih godina, iako je većina mojih vršnjaka slušala tada aktualne stvari poput, primjerice grupe Cult, Depeche Mode, Duran Duran.. , te im je u toj dobi glazba služila za samopotvrđivanje odrastanja i odvajanje od roditelja, pa čak i za bunt protiv istih, ja sam kao pravi TATIN SIN slušao glazbu koji mi je prenio moj stari. Zvučim kao idealan sin, no na žalost mojih roditelja, ovo je bila gotovo jedina stavka u kojoj sam slušao i „slušao“…

Jednostavno, to je prešlo u strast i naviku, kupovanje ploča pa poslije i CD-a; slijedili su već u teenagerskim danima i prvi D.J. angažmani, u Lapidariju, pa i na legendarnom programu “Blue Moon“ u Kulušiću. Nakon toga je meni nekako logično došla i literatura koja je pratila tu glazbu, vrijeme i izvođače, koji su mene zanimali, i malo pomalo, postao sam ljubitelj kompletnog vremena, dakle pedesetih godina, kako mode, tako i automobila, frizura… a Amerika je postala moja obećana zemlja.

Kroz život sam upoznao puno diskofila, ljudi koji vrijedno skupljaju albume. Naime, dok su mnogi od njih kupovali i arhivirali to kao vrijedne slike, ja sam uvijek imao potrebu dijeliti glazbu, „pokazivati“ je drugima i nekako od malih nogu sam shvaćao pronošenje i prenošenje dobre glazbe kao svoju misiju, a koliko god to infantilno zvuči, smatram to i danas.

Moram se još dotaknuti apsurdnosti mp3 formata koji je opsjeo naše ili ipak ću reći, vaše živote. Ljudi bjesomučno skidaju gomilu glazbe, ne znam koliko giga glazbe, s tim se hvale i mašu uokolo…

Ali…

Dragi moji, svaki album je napravljen poput knjige, ima svoj uvod, zaplet i kraj. Netko je promišljao o tome, netko je to gradio, netko je time nešto želio reći… Skidanje gomile pjesama vas uopće ne približava glazbi, imate toliko podataka s kojima ne možete ovladati, ne možete ih zapamtiti, niti se na taj način pošteno zainteresirati za glazbu koju ste „skinuli“, i sve se to pretvara u nepotrebnu masu koju samo posjedujete…, pa ako već „skidate“ glazbu legalno, ili ne daj Bože ilegalno, skidajte albume, dajte pjesmama i izvođačima šansu!

Also sprach Mareković, ili vam,

vaš Robert.

Za početak ovog drugog, sad već gotovo tradicionalnog bloga , htio bih zahvaliti svima koji su pročitali onaj prvi porođajni te zahvaliti svima što su bili nježni i puni razumijevanja za moj hrabri početak.

Iako vam se možda naziv ovotjednog bloga čini narcisoidnim, priča je konotirana upravo drugačije od toga.

Danas vam želim ispričati štoriju o prokletstvu muzičara, pogotovo o prokletstvu kad ste glazbenik u Lijepoj našoj.

Sve je počelo prilikom prve prave glazbene afirmacije s mojim matičnim bandom Fantomi. Objavili smo prvu ploču „Veliki odmor“, postali poznati, pa i popularni gotovo preko noći, no tu je krenuo i spomenuti urok. Naime, iako sam postao poznat i ljudi su slušali naše pjesme, prvi znaci onog što me čeka u životu krenulo je sa svakodnevnim pitanjem dobronamjernih i onih manje dobronamjernih: „Hej, a što radiš u životu?“, a ja sam na to naivno odgovarao: „Pjevam“, a redovito protupitanje na to je bilo: „Ne, ne, a što stvarno radiš?“.

Uloga glazbenika u našem društvu, pa bio on obrazovan ili tek dijete s ulice poput mene, smještena je u sam talog poimanja poslovnih, ali i ljudskih, kvaliteta. Uglavnom, ako se bavite glazbom, onda ste redovito „kurviš“, „pijanac“, „baraba“ „niš koristi“…,a ne daj Bože ako ste glazbenik pa se još niste ni obogatili od toga, onda imate jako malo šansi uklopiti se u hrvatsko konezervativno poimanje obitelji: u tom slučaju imate više šansi ako ste sitni muktaroš ili švercer automobilima; naš hrvatski čovjek će to puno lakše pojmiti nego da ste netko tko živi od glazbe.

Iako godinama radim na Hrvatskom radiju, što mi neznatno popravlja krvnu sliku, image glazbenika se ne može isprati. Na žalost ili na sreću, u svim svojim vezama, nikad, ali baš nikad nisam upoznao oba roditelja svoje drage; najčešće nijednog, a ako i jesam, nijedan od njih sa mnom nije popio kavu i dao mi šansu da pokažem tko sam i što sam, pa makar to u konačnici i ne bilo dobro.

Ignorancija i bezobrazluk su išli do te mjere, da neki od roditelja ne samo da nisu spominjali moje ime, nego nisu koristili ni mušku zamjenicu za mene, pitali su samo: „Jesi ONO riješila? “, no wtf…

Želim ovim putem ipak odati priznanje curama s kojima sam bio u vezi, jer su zbog nikad egzaktnih razloga trpile vrijeđanja svojih bližnjih, izbacivanja iz kuće i slično…

Sad će netko reći, ” Boo hoo, jadan, baš mu je „teško“ doći do ženskog društva, srce mi se slama!”.

Slažem se i s tim, naravno da kada nosite poznato lice lakše vam je privući pažnju i ostvariti kontakt, no nakon prve čarolije koju nosi medijska aureola, stižu vas i “neoprostive” mane koje takav život donosi.

Što se tiče imagea kojeg glazbenici nose u narodu, naravno da neke stvari se nisu dogodile same od sebe, no ljudi ipak teže percipiraju nepoznate i nekonvencionalne stvari pa ih je uvijek lakše osuditi i izignorirati, nego si dati truda i pokušati ih shvatiti.

Moju grupu Swingers trenutno čini devet glazbenika, nijedan ne konzumira alkohol iznad čaše vina, od toga jedan puši, a nikada, baš nikada nisam vidio nevjernog člana svog banda, tako da … ne sudite knjigu po koricama.

Iako sam pisao, glumio, vodio televizijske i vodim radijske emisije, obavljao niz organizacijskih stvari, sjetimo se samo velikog projekta „SAMO JEDNOM SE LJUBI – TRIBUTE TO IVO ROBIĆ“, prizma klinca iz Fantoma često još uvijek uspije degradirati bilo što od navedenog, „ jer kaj on zna, on je pjevao Dudicu i Sretan Rođendan“, a na to mogu samo reći samo, LJUDI, PROŠLO JE DVADESET GODINA OD TOGA, NISAM SJEDIO; UČIO SAM, VJEŽBAO, PJEVAO, GRADIO SE… MOGU VIIIIIŠEEE I BOLJEEEEE!!!

No, ipak uz sve nepogodnosti koje ovaj način života nosi, jednom kad stanete ispred mikrofona, poželjeti ćete to, bez sumnje, učiniti opet. Često se sjetim stiha iz pjesme Parnog Valjka „Vrijeme je na našoj strani“ koji kaže: “Imam jednu malu na šalteru banke, i to je sve…“. U tom stihu je sjajno sažeto kakve vam radosti donosi ovakav način života; dobit ćete piće preko reda, teta će vam u Konzumu samoinicijativno sve složiti u vrećicu i izmamiti ćete koji osmijeh više od „običnog smrtnika“, ali moram priznati, iako vam se možda to ne čini puno, mene veseli …

Shake it, don’t break it,

vaš Robert!

Kažu da je svaki početak težak, a ovaj za mene uistinu i jest. Prolazio sam kroz mnoge stvari koje su mi stvarale veliku tremu, od vođenja televizijskih emisija, važnih nastupa, glume u sapunicama, no pisanje bloga je nešto što se može usporediti jedino s prvim predstavljanjem autorske pjesme; obje stvari donose hrabrost razotkrivanja, osjećate se kao da ljude puštate u svoj mozak, dušu, i što je možda najpotresnije, srce.

Osjećaj je sličan onome kao da ste odjednom ostali goli nasred punog trga, no, what the hell…

Sad se pitate čemu onda ovo mazohističko samokažnjavanje?

Pa, stvar je dosta jednostavna i praktična. Naime, kad ste čovjek poput mene koji je zaljubljen u glazbu, čovjek koji pjeva i piše pjesme, čovjek koji marljivo skuplja ploče cijeli život; to se počinje pretvarati u stav, čak i svojevrsnu osobnu religiju. Kad dosegnete  taj stadij imate potrebu to podijeliti, educirati potencijalne “vjernike”, preobratiti one druge, gotovo da se nesvjesno pretvorite u svojevrsnog kulturološkog propovjednika.

Oh boy, a kad jednom osjetite da vaš nastup, bio on pjevajući, D.J.-irajući ili radijski, zabavlja nekoga, postanete nevjerojatno ovisni o tome; ni alkohol ni cigarete ne mogu konkurirati takvoj ovisnosti.

Onaj okrutniji i praktičniji dio toga jest probijanje kroz medijski prostor koji je toliko postao širok, da je kontradiktorno postao malen … Kroz more informacija i izvora istih, teško je više ljudima privući pažnju, a konzumacija i pogledi na stvari prvenstveno zbog brzog načina života postali su površni, “fast foodovski”, tako da nam mediji sve više izgledaju kao scenariji uvoznih sapunica nego kao vjerodostojni izvor informacija pa sam eto i sam odlučio, kao Don Quijote, nasrnuti na zatrpani medijski prostor, pokušavajući doći do slušatelja, gledatelja, a ovim putem i do čitatelja.

Rastužuje me i to što više nikoga ne zanima da li je netko nešto snimio, objavio, napisao…, sve se svelo na skandale, porođaje, krađu.., ali u mom malom mikro svemiru ipak stvari ne stoje tako i želim reći što mislim, što radim, želim vam reći da se može drugačije, i da ne moramo tako kako je netko drugi zamislio.

Ono što mi konstatno dopušta medijsku slobodu je radio. Obožavam taj medij i ponosni sam vlasnik triju emisija na Drugom programu Hrvatskog radija te mi one pomažu da podučavam, dijelim i sijem ono što volim. Možda će vam se činiti patetično, ali nema veće sreće nego kad vam prilaze mladi ljudi koji govore da su odrasli uz vaše emisije, dakle uz Elvisa, Sinatru, Beatlese, Deana Martina, itd.

Inače za vrijedne tu je i raspored:

POVRATAK U BUDUĆNOST – od 22 sata do ponoći četvrtkom

DOLCEVITA – OD 20 sati subotom pa do 22 sata

NOĆ PLAVOG MJESECA  – nedjeljom u ponoć, pa do 6 ujutro

I da završim ove porođajne muke; iako sam pisao i za Večernji list, Polet, Koox, Gloriju.., ovo je ipak nešto novo za mene, pa s toga ne budite prekritični i zločesti, dajte mi još malo vremena ,

Vaš Robert

P. S.: vidimo se večeras u Pepermintu

http://blog.vecernji.hr/robert-marekovic/2012/04/24/welcome-to-my-world/

Oni koji me znaju površno ili tek dobro, ili tek možda iz medija, ne znaju za onu moju drugu, „mračniju“ stranu , a to je da sam nogometni navijač. Po rođenju i po vokaciji sam Zagrepčan, te se očekivanim slijedom Zagrepčani vežu uz gradske klubove, pa se to naravno dogodilo i meni. Otac mi je bio, i jest, veliki navijač Cibone, Dinama… pa sam tako i ja sa svojih 12, 13 godina, odlazio na utakmice. Kao klinac nisam imao puno prijatelja, pa sam na utakmice vrlo često odlazio sam. Sjever je bio moj i Božji  još u vrijeme kad nije bilo Bad blue boysa i kad je milicija uhićivala zbog  „Marjane, Marjane…“.  Do danas mi nije jasno što je toliko bilo nacionalistički u toj pjesmi, no, iako nisam nikakav desničar, nemojte žaliti za Jugoslavijom.

U vrijeme mog odrastanja, najjači klub u europskom nogometu bio je Liverpool, predvođen tada igračem, danas trenerom, Kennyjem Daglishom, pa je tako i meni ovaj klub postao i ostao pojam za nogomet. Tijekom teenagerskog odrastanja odrekao sam se nogometa, jer sam otkrivao knjige, filmove, glazbu, pa se nogomet činio nevrijednim moje pažnje, no krajem devedesetih godina sam zaključio da pametne stvari ne moraju nužno kolidirati s nogometom.

Ne smatram da sam pametan tip, jer pametan bi vjerojatno zaradio više novaca u životu, ali smatram da me obilježavaju odlike kao što su upornost, lojalnost i strast.

Nekako tako se dogodilo i sa nogometom. Ponovo sam počeo otkrivati ljubav prema Liverpoolu, umoren stanjem u domaćem nogometu, okrenuo sam se engleskom, uostalom ljubav prema klubu i gradu Liverpoolu je bila dodatno potencirana, naravno, sa Beatlesima. Nedostatak posla i višak slobodnog vremena mi je omogućio da se aktivno uključim u praćenje kluba, koji u tom trenutku nije bio u svom zenitu, no, kad se ja primim nečega, ne puštam, pitajte jadnog Elvisa .  2002 godine po prvi puta sam prisustvovao utakmici engleskog nogometa uživo. Bilo je to na stadionu White Hart Lane, stadionu nogometnog kluba Tottenham. Kad sam zakoračio na stadion, te prvi puta osjetio ono što sam toliko puta pratio putem tv-a, imao sam dojam da sam ušao u hram, da sam dio nogometnog svijeta, da sam dio nečeg velikog. Na žalost, na toj utakmici je Liverpool porazom izgubio šansu postati prvakom Engleske.

Iako sam nedavno bio i na najpoznatijem nogometnom stadionu na svijetu, londonskom Wembleyu, ništa nije ljepše nego biti kod „kuće“.

Kako je kod mene sve vrlo često naopačke, tako sam uz pomoć našeg Igora Biščana, ne prvo došao na utakmicu, nego odmah na travnjak Liverpoolovog stadiona koji se zove Anfield; i to ni više ni manje nego odmah u šesnaesterac ispred najpoznatije navijačke tribine na svijetu pod nazivom Kop. Iako ljudi iz Londona vrlo često s podsmijehom pričaju o Liverpoolu, kao o ruralnoj sredini, Liverpool je druga najpoželjnija turistička destinacija u Enegleskoj , naravno nakon Londona. Ono što je mene osvojilo, naravno, je lojalnost tih navijača, ali i sarkastičan humor. U ovih 15-ak godina praćenja Liverpoola, nikada nisam doživio da se nije navijalo za klub ili zapljeskalo na kraju utakmice, bez obzira na ishod. Posebnost navijača je i najpoznatija nogometna himna na svijetu,  „You’ll never walk alone“, čije izvođenje pri početku utakmice na Anfieldu, donosi respect bilo kakvog ili čijeg navijača na svijetu.

Inersenatno je da je „You’ll never walk alone“ pjesma iz američkog mjuzikla Carousel, ali je u obradi liverpoolskog banda Gerry and the Pacemakers postala hitom u Engelskoj, pa je tako i spontano preuzeta od strane navijača. S Liverpoolom sam prošao pola Europe, no imao sam sreće prisustvovati povijesnom osvajanju Lige prvaka u Istanbulu, 2005 godine, a to finale je bilo karizmatično kao što i priliči Liverpoolu; nakon što su gubili 3:0, i nakon što su uspjeli izjednačiti, na jedanesterce su osvojili Ligu prvaka. Takvo što se nikad u finalima nije događalo, te se to drži najuzbudljivijim finalom u povijesti Lige prvaka. A tko je bio tamo? Tata je bio tamo

Što se nogometa tiče, u gradu Liverpoolu postoji i gradski suparnik Everton, te iako se radi o relativno malom gradu, uže područje ima 500 000 stanovnika, postoji veliki antagonizam između ta dva kluba. Tome sam svjedočio jednom u Liverpoolu, te nedavno na Wembley stadionu u Londonu, na kojem se odigravala kup utakmica. Njihovi susreti se nazivaju Merseyside derbijima, prema rijeci Mersey koja teče kroz Liverpool.

Sam grad koji je nekoć bio najvažnija europska luka, iako ga ne možemo nazvati ljepotanom, ima povijest i dušu. Zanimljivo je da je grad vlasnikom prvog Chine Towna u Europi, te da grad čini 30 posto irskog stanovništva. Uz Beatlese i nogomet, koji su glavni mamci za turiste, tu je i najpoznatija konjička trka na svijetu, Grand National, na trkalištu Aintree, poznato sveučilište, ali i umjetnička galerija Tate, te primjerice liverpoolska katedrala koja se drži jednom od najljepših britanskih građevina 20 stoljeća.

Grad je bio dugo zapušten od strane državnih organa, tako da stanovništvo uvijek preko nišana gleda prema Parlamentu, no, povodom 800 godišnjice grada, Liverpool je bio proglašen europskiim gradom kulture, te je znatno izgrađen i obnovljen. Povodom te proslave imao sam prilike gledati, također na Anfiledu, Paula McCartneya uživo, što je kakva takva zamjena za negledanje Beatlesa.

Možete se čuditi toj strasti koja nema nikakve veze sa lokalnom ili nacionalnom linijom, čemu se redovito čudi moj otac, ali kaže se da svaka budala ima svoje zadovoljstvo, pa tako i ja; ničije strasti ne osuđujem dok nisu destruktivne ili na štetu drugih, pa nemojte ni vi moju.

Bio sam petnaestak puta u Liverpoolu, sa Liverpoolom u Manchesteru, Londonu, Portsmouthu, Gracu, Ljubljani, Istanbulu, Milanu…, a dok je koliko toliko novaca i zdravlja, F.C. Liverpool sigurno neće kročiti sam, ili vam „never walk alone“.

Shake it, don’t break it!

Vaš Robert

Jedan od najuzbudljivih trenutaka, koji proživljavam još od malih nogu, jest gašenje svjetla u kinu, te odlazak u svijet mašte koji nam donosi taj veliki bijeli ekran. S Majkom i Sestrom okusio sam to uzbuđenje po prvi puta s pet godina, gledajući Trnoružicu, i do danas me čarolija tog ugodnog mraka ne prestaje šarmirati.

Iako se pedestih godina kino industrija počela tresti po prvi puta, tijekom ekspanzije malih ekrana, čini mi se da je kino bilo pred gašenjem tijekom devedesetih godina.

Naime, pojavom VHS kazeta došlo je do otvaranja videoteka, što je naravno filmskim proizvođačima pogodovalo, kako bi još jednom eksploatirali film. Bilo je to nevjerojatno lako i poželjno, sa starim proizvodom , u to vrijeme u prosjeku s dvije godine starim filmom, ponovo zaraditi novac. No, već je VHS donio ilegalno kopiranje, pogotovo u istočnom bloku. Od Balkana pa prema istoku, pojavljivale su se nevjerojatno loše kopije filmova, ali vrlo često potrošače to i nije pretjerano smetalo.

A onda je disc došao kao glavni medij …

CD je bacio diskografiju na noge i tad se činilo da će ljudi posrnuti i pod ilegalnim te novim DVD kopijama filmova; kino dvorane su se počele činiti poput krapinskih špilja: egzotičnim, zastarjelim  i mračnim mjestima …

No, iako su kina sigurno stradala, nisu se predala. I nadalje je širom svijeta ljudima odlazak u kino ostao obred, izlet, druženje, čarolija, prvi ljubavni izlazak…  Bez obzira na nevjerojatno dug propagandni uvodnik, gašenje svijetla u kinu ne gubi svoju čaroliju.

Kao i kod ostalih stvari u životu, tako i kod zaljubljivanja u filmove kao svojevrsnu predigru koristim glazbu. Pamtim filmove po glazbi, šarmiraju me glazbom, koje kakve propuste im opraštam zbog glazbe.

Spomenut ću se nekih svojih kino favorita:

DOBRI MOMCI (Goodfellas)

1990 godina, redatelj Martin Scorcese, uloge: Robert De Niro, Joe Pesci, Ray Liota …

Što reći, Scorcese je momak, koji poput Woodyja Allena, većinu svojih filmova veže uz glazbu; sjetimo se filmova „Casino“, „New York, New York“, pa tako i ovu gangstersku priču otvara Tony Bennet sa svojom „Rags to Riches“. U ovom filmu možemo čuti glazbu pedesetih pa do one sedamdesetih godina, od Bobbyja Darina i neizbježnog Louis Prime, pa do Rolling Stonesa i Sex Pistolsa… Što se tiče gospodina Martina, nekako mi je drag i blizak i iz razloga što je napravio niz dokumentarnih glazbenih filmova, a prvi u nizu bio je onaj o oproštajnom koncertu grupe The Band 1976.g., a slijedili su filmovi o Bobu Dylanu, Rolling Stonesima i posljednji sjajni o Georgu Harrisonu.

Što se tiče radnje i dinamike, meni ovaj film ide rame uz rame legendarnom „Kumu“; Ray Liota koji nije nikad postao velikom filmskom zvijezdom je sjajan, o De Niru ne treba trošiti riječi, a Joe Pesci je naprosto maestralan.

AMERIČKI GRAFITI ( American Graffiti )

1973.g. redatelj George Lucas , uloge: Ron Howard, Richard Dreyfuss, Harrison Ford …

Riječ je o niskobuđetnom filmu tada još nepoznatog Lucasa, koji se referirao na svoje teenagersko odrastanje, te je radnju filma smjestio u samo jednu noć, ljetnu noć 1962 godine. Film naoko ima usporenu, ležernu radnju, koja nam savršeno dočarava način života koji je bio karakterističan za život adolescenta pedesetih godina: duge vožnje, uniformirane bande, kožne jakne, automobili “repaši” i naravno rock and roll. No ono što je dodatno neodoljivo u filmu jest radio stanica čije emitiranje je sveprisutno u filmu, zbog čega je film napravljen bez klasične filmske glazbe. S druge strane, film je govorio o zadnjim danima zlatnog i najsretnijeg perioda u američkoj povijesti 20 stoljeća, naime vrijeme prvog rock and rolla sredinom pedesetih pogodilo se s ekspanzijom novca u Americi, a bilo je to i vrijeme neopterećno ratom. Na žalost, 1963 godine se sve promijenilo, početkom Vijetnama i odlaskom Kennedyja. Film je bez obzira na mali buđet i nepoznate glumce, samo je Ron Howard bio TV zvijezda, postao jednim od najkomercijalnijih filmova desetljeća, te naravno kultnim filmom. Pripomenimo da je to bila i prva filmska uloga Harrisona Forda.

Najbolji soundtrack svih vremena, ako mene pitate.

VIVA LAS VEGAS

1963 g., redatelj: George Sidney, uloge: Elvis Presley, Ann Margret ..

Iako se o Elvisovoj filmskoj karijeri ne misli puno dobroga, treba reći da je prije koju godinu izbačen podatak da je Elvis uvršten među 5 najkomercijalnijih glumaca svih vremena, što mu ne spašava filmsku karijeru ali svakako govori o utjecaju i popularnosti.

Iako su kroz godine kritičari hvalili nekoliko Elvisovih filmova, King Creole – redatelj je bio Michael Curtiz ( Casablanca) , Flaming Star – redatelj Don Siegel ( Prljavi Harry ), Jailhouse Rock.., mislim da je Viva Las Vegas vrhunac Elvisove filmske karijere. Iako se radi tek o glazbenoj komediji, dinamika, glazba, kemija između Presleyja i Margret,  te naravno i sama Ann Margret, doveli su do toga da je Viva Las Vegas bio Elvisov najuspješnijii film.. Jedan od razloga zašto je film bio toliko dobar jest i taj što je redatelj Sidney ignorirao jadikovke Elvisovog managera, te je probio buđet i dogovoreni rok snimanja za čak dva tjedna, što vam se možda i ne čini puno, no treba reći da su se neki Elvisovi filmovi snimali tijekom samo tri tjedna pod parolom, „nema toga što Presley ne može prodati“. To je išlo do 1966 godine, a Elvis je svoju filmsku karijeru zatvorio tri godine kasnije. Za utjehu Kralju, dokumentarac o njegovoj turneji  iz 1972 g., „Elvis on Tour“, osvojio je Zlatni globus.

DIVAN ŽIVOT ( It’s a Wonderful Life )

1946.g. redatelj Frank Capra, uloge: James Stewart, Donna Reed …

A što reći, najveći Christmas klasik, a kako sam veliki fan božićnih blagdana, naravno da se i ovaj film našao ovdje. Riječ je o filmu koji na pomalo crno-bijeli, ali i kompleksan način, progovara o dobru i zlu. Film koji govori o predanosti, lojalnosti, obitelji, Božiću i pobjedi dobra nad zlim, a tko ga ne bi volio? Dodatni plus ovom filmu je James Stewart, uz Caryja Granta, moj najdraži glumac. I ovaj film nam je ostavio jednu poznatu melodiju, „Buffalo gal (Won’t  you come out tonight) „

Eto, izdvojio sam neke od svojih favorita, mogli su se tu naći i „L.A. povjerljivo“, „Kum“, pokoji Hitchkokov uradak naravno, čak i Disneyevi animiraini klasici, no što je napisano, napisano je!

U svakom slučaju ne skidajte filmove s interneta ilegalno, nego se vidimo u kinu, naravno prije nego se svjetla ugase i mrak nas odvede u neki novi čarobni svijet mašte…

Shake it, don’t break it!

Vaš Robert

P.S.: Ne kupujte kokice u kinu, jer ta hrskava konzumacija smeta gledatelja do vas, hvala.

Idol - (grč. eidolon = lik, slika, sjena, utvara) predmet nekritičkog prihvaćanja, slijepog obožavanja.

Iako su u Bibliji davno uništili zlatno tele kao poganskog idola, pojam idola nas prati kroz cijelu civilizaciju.

Čovjek je zamišljen kao individualac, kao jedinka, ali jednostavno većina ljudi nisu vođe, nisu predvodnici stada, već vole pripadati, vole slijediti… Iako je Bog  preko Mojsija šutnuo zlatno tele, nekako se čini da je od samog početka Bog pravi „role model“ za riječ idol.

Bog nas je stvorio na sliku svoju, postavlja nam moralne vrijednosti, dakle slijedimo, ne kritziramo , prihvaćamo bez pogovora, jer on je Stvoritelj, Idol nad idolima. Iako djelujemo više kao ovce, a manje kao ljudi, dakle pratimo Pastira, kad je Bog u pitanju to nas ne smeta, barem većinu zemaljske populacije ne, jer ateisti ipak čine manjinu.

U psihičkom sazrijevanju, odrastanju, dolazimo pod razne utjecaje; počinjemo pratiti stvari prvenstveno gledajući roditelje, sinovi očeve, kćeri majke, uglavnom tim rasporedom . Kako sam bio pod čvršćom materinjom pedagoškom rukom, moralne vrijednosti, lojalnost i odgovornost prije svega, naučio sam od ženskog roditelja. Odgojno fleksibilniji otac u to vrijeme bio mi je primjerom kako stvari ne treba raditi, odnosno anti-idol u vrijednostima koje sam upijao.

Bio sam introventirano dijete. Zbog problema s bronhijima, odrastao sam kod bake na selu, u društvu starijih klinaca, dakle u nemogućnosti da se nametnem. Zagrebački dio najranijeg odrastanja proveo sam u Botaničkom vrtu, što je pružalo luksuz imanja parka za sebe, no bez mogućnosti druženja s ostalom djecom, a emotivac kakav jesam, još sam se dublje povukao u sebe. Teenagerski dani su to samo potencirali. Sve više su mi se 4 zida moje sobe činila kao potrebito utočište, kao bijeg u moj mali svemir i tada sam otkrio i zavolio Elvisa. Od 10 – te godine pa nadalje, on je postao moja svjesna i nesvjesna referenca, vodilja, prijatelj i svjetlo u tunelu. Osim što sam zbog njega zavolio rock and roll, preko njega sam zavolio i mnoge druge izvođače, a voljeti Elvisa u vrijeme kad su klinci slušali Riblju Čorbu, The Cure, Duran Duran…, postalo je stav, i bunt i potvrda, bio sam svoj, bio sam drugačiji, te me se na taj način nije moglo uspoređivati. Iako je uvijek teško biti drugačiji, na neki perverzan način sam ja postajao referenca…

E sad, iako nikad nisam bio član stada, te sam pokazivao odlike vođe i individualca, ipak sam imao svoju zvijezdu vodilju, svog vođu, svog idola.

Smiješno mi je kako još dan danas uhvatim sebe u pokretima, svakodnevnim, životnim, od pozdravljanja, sjedenja, držanja ruku … i shvatim da nisu moji, već njegovi (Elvisovi).

Iako ova moja priča zvuči pomalo retardirano, pitanje je da li je bolje imati idola ili nemati? Znam ljude koji su bili pametniji od mene, obrazovaniji, koji nisu nikad iskoristli svoje potencijale, nekako je suho nedostajalo strasti, zvijezde vodilje, nečega što bi ih uvelo u neku željenu ulicu… Možda su upravo moji skromniji potencijali mene okrenuli potrebitosti da se u nekoga ugledam, pomogli da nekuda i krenem. Dokle sam stigao, ne znam, ali bez idola ne bih dospio ni ovdje gdje jesam.

Naravno da ne tvrdim da sam uspješan, svi imamo svoje kriterije i želje, ambicije, ali nekako mi se čini da je potrebito da nas netko pogurne, da u nekom nađemo vodiča, da se usmjerimo ..  Ne tvrdim nužno da svi trebaju idole. Ljudi koji su talentirani, inteligenti, dovoljno duhovno osvješteni, vjerojatno samostalno percipiraju i realiziraju se bez nužnog sljedbeništva, no morali su i oni odnekud krenuti…

Postoji i druga strana medalje. Ljudi ne traže idole samo iz razloga da bi istinski krenuli nekuda, nego i iz čiste inercije, iz nemogućnosti da se sami realiziraju; oni prate, slijede, obožavaju, jer ako i promaše, nisu oni, idol je posrnuo, on je pogriješio… Na taj način imaju izliku i vrlo često će idola sa zadovoljstvom okriviti, zamrziti i pokopati, jer uostalom, sami su se pozicionirali kao posilni, a sada odjednom imaju šansu izdignuti se iznad njega.

Mislim da osim već spomenute pop kulture, još dvije grane izbacuju idole, možda još agresivnije i beskompromisnije od potrošačke kulture, a to su sport i politika.

Čini mi se da je politika najokrutnija u postavljanju i skidanju svojih idola; oni najmoćniji najčešće odlaze najgore, sjetimo se Kennedyja, Che Guevare, Miloševića, Hitlera…

Interesantna su bila i socijalističko-komunistička zdanja koja su svjesno gradila politički kult ličnosti, kao svojevrsni nadomjestak za nedostatak religije koju su ignorirali u državnim sistemima, ili bolje rečeno ta zdanja su koristila medijski i duhovni prostor koji su nasilno sama stvorila.

Možda možemo političke idole proglasiti najmoćnijima, jer ipak se radi o ljudima zbog čije se riječi ubijalo, pokoravalo, osvajalo, no rekao bih da sportski idoli možda imaju najveću fan bazu, jer danas vjerojatno ne postoji klinac s nogometnom loptom koji ne bi želio biti Leo Messi.

Pred kraj današnjeg bloga vratit ćemo se pop idolima. Još krajem 70-ih godina, David Bowie je ustvrdio da više nikada neće biti obožavanja idola kakav je to slučaj bio s Claptonom i Elvisom. I djelomično je bio u pravu. Bez obzira na popularnost nekog izvođača, više nema pravog idola. Privremeno će se pojaviti neke teen zvjezdice, no čini se da je posljednji pravi heroj, kult i idol bio Kurt Cobain, čemu je uvelike, naravno, pripomogla njegova prerana smrt. Nestanku idola  je doprinjela i hiper- instant produkcija, zatrpanost tržišta kako proizvodnjom tako i novim medijima. Mediji su promjenili i pristup; naime, unatrag desetak i više godina, pojavilie su se reality emisije koje su počele davati šansu i „običnim“ ljudima da barem nakratko postanu zvijezde, te se na taj način počela rušiti fama, nedostupnost, karizmatičnost, ali rekao bih i vrijednost zvijezda, jer ne bih baš vrednovao jednako Michaela Bublea i starletu sa umjetnim grudima koja se pojavi u Big Brotheru, a vrlo često su televizijski i novinski jednako zastupljeni!

No, svako vrijeme nosi svoje, što naravno nužno ne znači da ja to moram i poštivati…

Shake it, don’t break it!

Vaš Robert

Prije nekoliko dana čuo sam na televiziji da propadaju narodnjački klubovi. Na mjestima na kojima su ljudi plaćali masne ulaznice, danas se, uz besplatan upad, spuštaju cijene pića kako bi se privuklo publiku. Iako se nikad ne hranim tuđom nesrećom, ne mogu reći da mi to nije izmamilo osmijeh.

U mojim teenagerskim danima, zagrebački pojam bilo kakve zabave bio je inspiriran engleskim i američkim izvorima; London, Las Vegas, New York, to je bio pojam glazbe i glamura. Iako nismo bili iza „željezne zavjese“, ipak smo u Jugoslaviji bili djelomično izolirani, te su nam brandovi poput Coca- Cole, Levis traperica ili rock and rolla bili bunt protiv sistema, ali i države, koju ionako nismo doživljavali kao svoju.

Dolaskom Lijepe naše, stvari su se uvelike promijenile na lokalnoj ali i globalnoj razini. Zbog silnih ratova i sve većeg medijskog osuđivanja SAD-a, Amerika je počela gubiti na šarmu, aureola joj je blijedila, zapadnjački utjecaj je postao benignim, dok je kod nas rat poticao autohtone stvari i u onom najlošijem smislu, tako da su 90-te godine počele stvarati neke druge standarde. Osim naravno objektivnih ratnih stvari koje su utjecale na kulturu, došlo je do, rekao bih svjesnog udaranja po istoj; sredstva za kulturu ne samo da su nestajala, nego je i država donijela zakon kojim su se spoznori demotivirali za bilo kakva ulaganja te vrste. Do kraja 90-ih izgubile su se i glazbene emisije pop-rock sadržaja ,medijski kompas je posrnuo, te su se jednostavno otvorila vrata za najanimalnije ritmove, melodije, i, Bože spasi me, tekstove. Druga kontradiktorna stvar koja se dogodila je bila ta da je sve istočnjačko bilo strogo medijski cenzurirano, tako da su tzv. „narodnjaci“ uskoro postali zabranjeno voće, pa s vremenom, kod gradske mladeži i vrst bunta protiv roditelja koji su kod kuće slušali Rolling Stonese!

I sad se odjednom rock našao s krive strane stola, rock vs. narodno?!

Treba naravno spomenuti i ogromne migracije tijekom 90-ih godina, koje su doprinjele enormnom rastu gradova ali isto tako donijele i nesmiljen utjecaj ruralnih ukusa.

Eh sad, kako su ruralni glasovi uvijek grlatiji i dominantiniji, sve je uzelo velikog maha. Cijeloj priči su pogodovale i dvije nove nacionalne televizije koje su stvarale zabavne emisije, ciljajući na publiku cijele Jugoslavije, pa su nam tako tijekom 2000-ih glavne zvijezde etera postale starlete ( bolje da ne definiram taj pojam), “poduzetnici”  koji nemaju poreznu karticu, transvestiti i folk pjevačice!

1990 godine, neposredno prije rata bio sam gost na beogradskoj televiziji i nekim radijima, te sam u jednom trenutku priupitao svog domaćina, uglednog novinara, kako je moguće da je beogradska rock scena godinama najdominantija u Jugoslaviji, uz nevjerojatan priljev narodne glazbe u Srbiji, a on je uz smiješak odgovorio „ Što su oni glasniji, mi smo žilaviji ! “.

Mislim da je upravo ta rečenica dobar opis zašto u stvari Zagreb nikada do kraja nije posrnuo.

E sad, dolazimo do ključne stvari, došla je nova generacija!

Čovjek bez kojeg zagrebački urbani potpis ne znam da li bi uopće postojao, Tomo Ricov, rekao je prije deset godina: „Pusti narodni melos u medije, pa ćeš vidjeti koliko će trajati“.

Današnji teenager, student, mladi čovjek, živi doslovno uz internet. Ta ista današnja generacija pretrpana je morem informacija, te iz toga teško selektira podatke. No,ono što je najvažnije, ima prozor u svijet i ne dopušta da mu dva i pol urednika sumnjivih emisija serviraju da je transvestit iz Skopja najveća faca u njegovom životu!  No sir, to više nije tako!

U zadnjih nekoliko godina, bilo kakva urbana događanja, festivali sa inozemnim atrakcijama, na Jarunu, u Šibeniku, koncerti Georgea Michaela, Sade, Stinga ili koga već, imaju publiku…, jedan Bryan Ferry nastupao je u Zagrebu pred 5000 ljudi; Ferry ni u Berlinu koji ima stanovnika kao dvije Hrvatske ne svira pred više ljudi!

Iako na žalost financijska kriza uzima danak i u tom segmentu, Hrvatska još ni propala!

Iako sam počeo D.J. karijeru još u Kulušiću, nisam se aktivno bavio time do 2005 godine, a odonda kontinuirano vrtim ploče i CD-e, od Plaze, In bara, Gjure, Buldoga, pa eto sad i u Pepermintu…, i reći ću vam da imam posla zato što mi dolaze mladi ljudi koji se zabavljaju uz Elvisa, Beatlese, Sinatru… Svake srijede, već godinu i pol dana, program Pepermint Twist srijedom, i to SRIJEDOM, je pun, pa nek mi sad netko priča da Zagreb nije europski grad…

No, nemojte se nadati da smo se toga riješili zauvijek, toga je uvijek bilo u ovim (balkanskim) krajevima i biti će, no ne treba uzmicati  …

Ne tvrdim da su moja uvjerenja i glazbovoljenje nužno postulat svega na ovoj zemaljskoj kugli, no djelujem iz uvjerenja, preporučam nešto što i sam konuzumiram, a što je čovjek bez uvjerenja no tek „ ispuhana lopta zaboravljena u dvorištu tijekom kišnog dana “. *

Pa ako ovih dana povirite u neki od klubova i sretnete moju, ne baš svima nužno sipmatičnu njušku, vjerojatno će raditi isto što je radila i zadnjih dvadeset godina, a to je vikati gitaristi do sebe:

„GO, JOHNNIE GO, GO,GO…“.

Shake it, don’t break it, Vaš Robert !

P.S.:  Pepermint Twist danas, u subotu live Swingers u Buldogu …

* stih iz pjesme „I Feel So Bad“ – Elvis Presley

Razmišljajući o današnjem blogu, borio sam se sa dvije ideje koje sam ovdje želio oplemeniti, no prijateljski razgovor od prije dva dana me slomio i odlučio sam se za nešto sasvim treće.

Naime, krenuo sam razgovarati s prijateljem koji se vrlo dobro etablirao u svom poslu, poslu koji iziskuje spretnost, organiziranost i odijelo svaki dan, te ga iznimno poštujem zbog toga, jer je krenuo od nikud i došao negdje, isključivo zahvaljujući  svojim sposobnostima.

Razgovor je krenuo s mojom konstatacijom  da me ljudi dovoljno ne rešpektiraju zbog organizacijskih i operativnih stvari koje sam nebrojeno puta obavljao, i obavljao dobro, te kako to nikada nije dovoljno ni prepoznato ni dovoljno nagrađeno.

Pri tome sam mislio na niz stvari koje i nisu često bile vezane za mene direktno, često nisu tehnički bile moj posao, ali sam ih jednostavno napravio, kako za opće dobro, tako i da pomognem nekom svom bližnjem, što prijatelju, što poslovnom suradniku.

Neposredno prije tog razgovora, na jednom portalu se pojavila kritika mog, našeg posljednjeg albuma ( grupe Swingers), koja je kao svojevrsnu premisu i za zaključak imala: „Voljeli vi Mareka ili ne, morate se jednostavno složiti da je on jedinstven slučaj“.

Eh sad, kad smo već kod tog „Mareka“, riječ je o nadimku kojeg sam dobio još u srednjoj školi, naravno riječ je o izvedenici iz mog prezimena, ali ja kao takav nikada nisam uopćio taj nadimak, te se nikada nisam pomirio s istim. Kako sam odrastao na američkoj pop kulturi, uvijek sam želio imati neki opasan nadimak poput Johnny ili Bobby, a ne kao neki češki šlager „pevač“, no eto, htio ja to ili ne, ovaj se nadimak  „zaljepio“ za mene.

Zanimljivo je i to kako se ja u stvari nikad nisam stopio s tim nadimkom, niti se ikada predstavljao s istim, no prati me već dva desetljeća. Nevjerojatno je izdržljiv, bio to posao ili tek zabava, taj neizdrživo žilavi nadimak se uvijek odnekud pojavi, svi doznaju za njega i ja opet postajem – Marek.

No, vratimo se mi nepoštivanju mojih organizacijskih sposobnosti. Nakon što sam konstatirao da nitko ne vrednuje i ne nagrađuje dovoljno moje inicijative, moj dragi prijatelj je jednostavno rekao

„ Moraš ubiti Mareka! ”

Iako sam uglavnom odmah shvatio o čemu je pričao, saslušao sam ga do kraja jer je nevjerojatno i praktičan i pragmatičan, sve što ja nisam, a to je otprilike zvučalo ovako:

„ Ti si Marek, ti si bio u Fantomima i pjevao si  Dudicu. Ti si Marek koji i danas pjeva, pleše i živi od toga, ti si Marek koji i danas nosi sportske jakne, kape, roze čarape i čudne cipele.

Ako hoćeš da te netko uistinu ozbiljno shvati u tom segmentu posla koji se ne odnosi na glazbu, moraš se riješiti Mareka. Da bi ubio Mareka, moraš nositi siva odijela, prestati pjevati  i naći posao od 9 do 5 “.

I najgore je od svega što je imao pravo. Rekao bi Geroge Harrison, „ Living in the material world “.

Ako hoćeš djelovati u sustavu, onda se moraš povinovati pravilima istog, a nakon toga eventualno kreativno djelovati unutar sistema. No, vrlo je vjerojatno dok dođeš do pozicije da postaneš kreativan u sustavu, sjediniš se s njim i kao jedinka posiviš (kako preneseno tako i doslovno od odijela ) i kao pojedinac nestaneš.

S druge strane je grozno da roze čarape i pjesma koju si snimio prije dvadeset godina poništavaju sve dobro što radiš danas. Zar je uistinu slika toliko važna i velika? Zar je uistinu bitnije pakiranje nego sadržaj?  Zar je Martin Sagner uvijek morao ostati Dudekom, a Paul McCartney Beatlesom?

Iako su možda neke stvari globalno slične, ipak mislim da smo primitivna sredina. Nosim roze, crvene, florescente čarape cijeli život. Riječ je o modi koju su izmislili afro-amerikanci čederdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća. Naime, kako su tamne puti, te su nosili tamna odijela, trebali su im kričavi detalji da razbiju monotoniju njihovog izgleda, a sve to preuzela je prva generacija rockenrollera predvođena Elvisom i tako je to postalo idiomski vezano uz image bazičnog rock and rolla, na kojem sam i ja odrastao.

Iako smo danas bombardirani raznim provokacijama ili zvijezdama poput Lady Gage, koja se oblači doslovno u životinjsko meso, ja se još uvijek srećem sa hihotanjem svih generacija kada ugledaju kričave čarape na meni! U Minhenu, u koji često odlazim kako privatno tako i zbog posla, da tu florescentnu čarapu stavim na glavu, nitko ne bi ništa prokomentirao; prvo, jer je riječ o dobrom odgoju, a drugo, većina ih ne osuđuje ničiju individualnost. Tako da mislim da smo još mala, iskompleksirana i nedorasla sredina, bez pogovora.

Otprilike, poanta razgovora na kraju je bila, ako želim u „ozbiljnijem“ smjeru, moram se riješiti Mareka, čitaj: baciti u koš što sam cijeli život radio ili pak mogu ostati Marek i nositi se s tim do kraja života.

Hm, nisam nikad baš najbolje racionalizirao stvari, uvijek sam sa svojom nemalom glavom probijao zidove i nerazumno koračao dalje, zar je uistinu došlo vrijeme da sada prestanem?

Sivo odijelo može nositi puno ljudi. Roze čarape ne. Ljudi su uostalom uvijek trebali glupave junake, posrnule heroje i klaunove…

I na kraju današnjeg bloga, ako ništa drugo, shvatio sam da sam ipak ja gospodar svoje sudbine i bez obzira na konzekvence ili kakvoću života, Mareka mogu ubiti samo ja!

Ili više možda ni ja?

Shake it, don’t break it,

Vaš Robert

Bili vi ili mi svjesni toga ili ne, svakom od nas glazba igra, veću ili manju, ulogu u životu.

Pokušajte samo zamisliti  svijet bez glazbe; radio bi izumro, filmovi bi izgledali kao političke tribine, a klubovi bi bili okupljalište ljubitelja knjige…, sve bi bilo bez žara i topline, svijet bi izgledao i zvučao suhoparno i crno-bijelo.

Nekom je glazba paljenje radija u automobilu i na poslu, kod onih stupanj aktivnijih slušača, u vitrinama se pojavljuju albumi ili mp3 formati omiljenih izvođača, dolazimo do onih, više od aktivnih slušača, koji uistinu redovito kupuju glazbu, da bi napokon završili sa glazbenim radijskim urednicima, D.j.-ima, muzičarima, dakle ljudima koji su svoj život posvetili glazbi, no poanta je da je svima nama glazba, htjeli mi to ili ne, sastavni dio života.

Moje glazbeno putovanje počelo je u roditeljskom domu, sa doslovno mojim prvim koracima, i još uvijek traje.

Moj otac je u vrijeme mog rođenja bio strastveni slušač glazbe, te su moje normalno okruženje bili razbacane ploče i gramofon, koji je uvijek neskromno koristio svoje volumenozne potencijale.Prema legendi koju su ispričali moji roditelji, nakon „mama i tata“, prvo što sam progovorio nakon njihovih spomenutih titula, bilo je „Lazy Lady“. Bila je to pjesma Fatsa Domina, a kako je on bio favorit moga oca, tako je i njegov catchy singl „Lazy Lady“ kod nas u kući bio stalno na repertoaru, te je postao mojim prvim omiljenih hitom.

Drugi korak koji je vodio k tome da će mi glazba postati  životnom opsesijom, dogodio se također u mojim najranijim danima. Odrastao sam uz ploče Bobbyja Sola, Holliesa, Beatlesa… no zanimljivo, nije bilo Elvisa iako je moj otac stalno pričao o istom, tako da me Presley fama sustigla paralelno sa Disneyevim crtićima. Kad je umro Elvis, senior Mareković  je bio u šoku, te sam kao pravi tatin sin sjedeći uz radio bio ocu Vladimiru društvo pri slušanju specijaliziranih emisija posvećenih Kralju rock and rolla, da bi uskoro i sam počeo, ostavivši albume sa samoljepljivim sličicama na tavanu, kupovati ploče.

U adolescentskoj dobi i nadalje sam odrastao prvenstveno uz rock and roll 50-ih i 60-ih godina, te iako je većina mojih vršnjaka slušala tada aktualne stvari poput, primjerice grupe Cult, Depeche Mode, Duran Duran.. , te im je u toj dobi glazba služila za samopotvrđivanje odrastanja i odvajanje od roditelja, pa čak i za bunt protiv istih, ja sam kao pravi TATIN SIN, slušao glazbu koji mi je prenio moj stari. Zvučim kao idealan sin, no na žalost mojih roditelja, ovo je bila gotovo jedina stavka u kojoj sam slušao i „slušao“…

Jednostavno,  to je prešlo u strast i naviku, kupovanje ploča, pa poslije i CD-a; slijedili su već u teenagerskim danima i prvi D.J. angažmani, u Lapidariju, pa i na legendarnom programu“Blue Moon“ u Kulušiću, a nakon toga je meni nekako logično došla i literatura koja je pratila tu glazbu, vrijeme i izvođače, koji su mene zanimali, i malo pomalo, postao sam ljubitelj kompletnog vremena,dakle pedesetih godina, kako mode, tako i automobila, frizura… a Amerika je postala moja obećana zemlja.

Kroz život, upoznao sam puno diskofila, ljudi koji dakle vrijedno skupljaju albume, i dok su mnogi od njih kupovali i arhivirali to kao vrijedne slike, ja sam uvijek imao potrebu dijeliti glazbu, „pokazivati“ je drugima i nekako od malih nogu sam shvaćao pronošenje i prenošenje dobre glazbe kao svoju misiju, a koliko god to infantilno zvuči, smatram to i danas.

Moram se još dotaknuti apsurdnosti mp3 formata koji je opsjeo naše ili ipak ću reći, vaše živote. Ljudi bjesomučno skidaju gomilu glazbe, ne znam koliko giga glazbe, s tim se hvale i mašu uokolo…

Ali…

Dragi moji, svaki album je napravljen  poput knjige, ima svoj uvod, zaplet i kraj, netko je promišljao o tome, netko je to gradio, netko je time nešto želio reći… Skidanje gomile pjesama vas uopće ne približava glazbi, imate toliko podataka s kojima ne možete ovladati, ne možete ih zapamtiti, niti se na taj način pošteno zainteresirati za glazbu koju ste „skinuli“, i sve se to pretvara u nepotrebnu masu koju samo posjedujete… pa ako već „skidate“ glazbu legalno, ili ne daj Bože ilegalno, skidajte albume, dajte pjesmama i izvođačima šansu!

Also sprach Mareković, ili vam,

vaš Robert.

P.S.:  Večeras Pepermint, Swingersi uživo na Fashion HR-u u petak, premijera spota za

MERCEDES CRNI KABRIOLET uskoro…